Nacionalni park Fruška gora se nalazi u Vojvodini, u Srbiji, nedaleko od Novog Sada. Proglašen je 1960. g. Najviši vrhovi
su Crveni čot (538 m), Orlovac (512 m) i turistički centar Iriški venac (490 m).
Pruža se duž desne obale Dunava, duga 80, a široka 15 km. Stvaranje
planine počelo u mezozoiku, pre 90 miliona godina; naučnici je
nazivaju „ogledalo geološke prošlosti“ — na njoj su pronađene 164 životinjske fosilne vrste, stare oko 123 miliona godina. Frruška gora
bogata je šumama hrasta, graba, bukve, lipe i drugog drveća; sa zaštićenih preko 50 biljnih vrsta.
Na planini postoji i više arheoloških nalazišta (neolit, bakarno, bronzano i
rimsko doba), kao i stari fruškogorski manastiri (ukupno 17), nastali od kraja 15. do
18. veka, poznati po specifičnoj arhitekturi, bogatim riznicama, bibliotekama i
freskama. Središte uprave Nacionalnog parka je u Sremskoj Kamenici.
Park čini usamljena ostrvska planina u Panonskoj niziji. Prema jugu i severu Fruška gora je jako razuđena planinskim i rečnim
tokovima, pri čemu se od glavnog uskog grebena pružaju pojedinačni, bočni
grebeni, najčešće sa vrlo strmim padinama. Severna padina Fruške gore je strmija
u odnosu na južnu, usled podsecanja Dunava. Takođe, lesna zaravan koja okružuje
Frušku goru, manje je širine i moćnosti na severnoj strani, usled pomenutih
prilika.
Pašnjaci i plodno zemljište, vinogradi i voćnjaci, ukrašavaju padine i niže delove Fruške
gore, dok su površine koje se nalaze visinama iznad 300 metara nadmorske visine
pokrivene gustim, listopadnim šumama.
Naziv "Fruška" potiče od reči etnonima Franak što ukazuje da su Franci
naseljavali ili kontrolisali ovu planinu. .
Na Fruškoj gori je najveća koncentracija lipove šume u Evropi. Oko 700 vrsta
lekovitog bilja raste na ovoj planini. Neke od brojnih životinjskih vrsta su
jeleni, mufloni, lasice, divlje svinje, risovi itd. Najznačajniji spomenik
kulture predstavljaju 16 srpskih manastira raspoređenih po celoj planini.
Podigli su ih Srbi koji su na Fruškoj Gori, kao i u čitavom Semu prisutni još
od vremena naseljavanja na Balkan. Zbog toga mnogi Frušku goru nazivaju "Svetom
gorom".
Fruška gora je bila inspiracija mnogim velikanima poezije, od Branka
Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja, Milice Stojadinović Srpkinje; u
manastirima su boravili Vuk Sfanović Karadžić, Dositej Obradović, Filip
Višnjić, Karađorđe i mnogi drugi.
su Crveni čot (538 m), Orlovac (512 m) i turistički centar Iriški venac (490 m).
Pruža se duž desne obale Dunava, duga 80, a široka 15 km. Stvaranje
planine počelo u mezozoiku, pre 90 miliona godina; naučnici je
nazivaju „ogledalo geološke prošlosti“ — na njoj su pronađene 164 životinjske fosilne vrste, stare oko 123 miliona godina. Frruška gora
bogata je šumama hrasta, graba, bukve, lipe i drugog drveća; sa zaštićenih preko 50 biljnih vrsta.
Na planini postoji i više arheoloških nalazišta (neolit, bakarno, bronzano i
rimsko doba), kao i stari fruškogorski manastiri (ukupno 17), nastali od kraja 15. do
18. veka, poznati po specifičnoj arhitekturi, bogatim riznicama, bibliotekama i
freskama. Središte uprave Nacionalnog parka je u Sremskoj Kamenici.
Park čini usamljena ostrvska planina u Panonskoj niziji. Prema jugu i severu Fruška gora je jako razuđena planinskim i rečnim
tokovima, pri čemu se od glavnog uskog grebena pružaju pojedinačni, bočni
grebeni, najčešće sa vrlo strmim padinama. Severna padina Fruške gore je strmija
u odnosu na južnu, usled podsecanja Dunava. Takođe, lesna zaravan koja okružuje
Frušku goru, manje je širine i moćnosti na severnoj strani, usled pomenutih
prilika.
Pašnjaci i plodno zemljište, vinogradi i voćnjaci, ukrašavaju padine i niže delove Fruške
gore, dok su površine koje se nalaze visinama iznad 300 metara nadmorske visine
pokrivene gustim, listopadnim šumama.
Naziv "Fruška" potiče od reči etnonima Franak što ukazuje da su Franci
naseljavali ili kontrolisali ovu planinu. .
Na Fruškoj gori je najveća koncentracija lipove šume u Evropi. Oko 700 vrsta
lekovitog bilja raste na ovoj planini. Neke od brojnih životinjskih vrsta su
jeleni, mufloni, lasice, divlje svinje, risovi itd. Najznačajniji spomenik
kulture predstavljaju 16 srpskih manastira raspoređenih po celoj planini.
Podigli su ih Srbi koji su na Fruškoj Gori, kao i u čitavom Semu prisutni još
od vremena naseljavanja na Balkan. Zbog toga mnogi Frušku goru nazivaju "Svetom
gorom".
Fruška gora je bila inspiracija mnogim velikanima poezije, od Branka
Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja, Milice Stojadinović Srpkinje; u
manastirima su boravili Vuk Sfanović Karadžić, Dositej Obradović, Filip
Višnjić, Karađorđe i mnogi drugi.